Komunikacija
AZTN na svojoj mrežnoj stranici objavljuje odluke, mišljenja, godišnja izvješća o radu, programe rada, sektorska istraživanja tržišta, stručne članke, publikacije, kao i priopćenja za javnost i medije o pokrenutim postupcima i donesenim odlukama i praksi AZTN-a.
Objavljen ispravak prijevoda Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002.
Dosadašnji netočni službeni prijevod na hrvatski jezik odredbe članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u u praksi je dovodio do nepoželjnih pravnih učinaka.
Zbog toga je AZTN inicirao službeni postupak ispravka prijevoda Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u. Ta je inicijativa prihvaćena pa je i spravak prijevoda 30. lipnja 2016. objavljen u Službenom listu Europske unije.
Od ukupno 14 ispravaka najznačajniji je onaj na stranici 108. Riječ je ispravku prijevoda članka 5., drugog stavka Uredbe koji je prije glasio:
„Ako na temelju informacija koje posjeduju nisu ispunjeni uvjeti za izricanje zabrane, nacionalna tijela za tržišno natjecanje mogu također odlučiti da ne postoji temelj za pokretanje postupka.
Nakon ispravka prijevod te odredbe sada glasi:
„Ako na temelju informacija koje posjeduju nisu ispunjeni uvjeti za utvrđivanje zabrane, nacionalna tijela za tržišno natjecanje mogu također odlučiti da ne postoji temelj za njihovo daljnje postupanje.“
Naime, Uredba Vijeća (EZ) br. 1/2003 daje ovlast nacionalnim tijelima za zaštitu tržišnog natjecanja za paralelnu primjenu prava EU-a.
U slučajevima kad je postupak pokrenut paralelnom primjenom nacionalnog prava i prava Europske unije, nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja nisu ovlaštena donijeti odluku kojom se utvrđuje da nije narušeno tržišno natjecanje u smislu odredbi članaka 101. i 102. UFEU-a. U Hrvatskoj su to slučajevi u kojima Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja (AZTN), sukladno pravnoj stečevini EU-a, utvrđuje postojanje zabranjenog sporazuma paralelnom primjenom članka 8. ZZTN-a i članka 101. UFEU-a, odnosno kada utvrđuje postojanje zlouporabe vladajućeg položaja paralelnom primjenom članka 13. ZZTN-a i članka 102. UFEU-a.
Naime, sukladno Uredbi Vijeća (EZ) br. 1/2003 ovlast donošenja odluka o nepostojanju povrede članaka 101. i 102. UFEU-a ima isključivo Europska komisija.
To u praksi znači da nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja imaju pravo i obvezu izravne primjene navedenih odredbi UFEU-a. Međutim, ako u postupku utvrde da postojanje povrede tržišnog natjecanja nije dokazano, postupak mogu samo okončati bez meritornog odlučivanja.
Navedeno je potvrdio i Sud EU-a (predmet C-375/09). U tom je predmetu Sud zaključio da bi u slučaju da nacionalni zakon neke države članice EU-a predviđa obvezu donošenja odluke kojom se utvrđuje i nepostojanje povrede članaka 101. i 102. UFEU-a, takva odredba nacionalnog zakona bila bi u suprotnosti s pravom EU-a, smatrajući da je odredba članka 5 stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 izravno primjenjiva. Pritom, Sud naglašava da je u skladu s navedenom Uredbom da nacionalna tijela za zaštitu tržišnog natjecanja donose odluke o nepostojanju povrede odgovarajućih odredbi nacionalnog prava država članica.
Međutim, u hrvatskoj praksi je Visoki upravni sud Republike Hrvatske uzimajući u obzir prethodni netočni prijevod članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 zauzeo stav kako iz te odredbe proizlazi da AZTN uopće ne može pokrenuti postupak, a ako ipak postupak pokrene, taj postupak ne može obustaviti u smislu članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 , već ga u smislu ZZTN-a, mora okončati donošenjem meritorne odluke.
Iz samog teksta ispravka službenog prijevoda članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 vidljivo je da se ne pokretanje postupka uopće ne spominje.
Nadalje, iz samog cilja i svrhe te odredbe proizlazi da se odnosi na utvrđivanje uvjeta za izricanje zabrane (odnosno utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja postojanjem zabranjenih sporazuma ili zlouporabe vladajućeg položaja) koji se mogu utvrđivati jedino u samom postupku utvrđivanja narušavanja tržišnog natjecanja.
Iz toga nedvojbeno proizlazi kako AZTN ne može o postojanju ili nepostojanju uvjeta za utvrđivanja zabrane odlučiti prije nego što pokrene postupak, a nakon što postupak pokrene i nakon što utvrdi da nema dostatno dokaza za utvrđivanje narušavanja tržišnog natjecanja sklapanjem zabranjenog sporazuma u smislu članka 101. UFEU ili zlouporabe vladajućeg položaja u smislu članka 102. UFEU, postupak mora obustaviti.
Dakle, kada bi svojim odlukama utvrđivao da određenim postupanjem nije narušeno tržišno natjecanje u smislu odredbi članka 101. ili 102. UFEU-a, hrvatski AZTN bi bio jedino nacionalno tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja u Europskoj uniji čije bi odluke, zbog primjene načela ne bis in idem, onemogućavale Europsku komisiju da naknadno pokrene postupak i utvrdi kako konkretno postupanje ipak jest povreda članka 101. ili 102. UFEU-a.
Drugim riječima, AZTN bi takvim odlukama povrijedio pravnu stečevinu EU-a iz područja prava zaštite tržišnog natjecanja.
Slijedom navedenoga, AZTN je inicirao službeni postupak ispravka prijevoda Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 od 16. prosinca 2002. o provedbi pravila o tržišnom natjecanju koja su propisana člancima 81. i 82. Ugovora o EZ-u. Ta je inicijativa prihvaćena pa je i ispravak prijevoda 30. lipnja 2016. objavljen u Službenom listu Europske unije.
Ispravkom hrvatskog prijevoda članka 5. stavka 2. Uredbe Vijeća (EZ) br. 1/2003 postaje razvidno da bi tu odredbu trebalo tumačiti na način da ako AZTN u postupku koji je pokrenuo paralelnom primjenom ZZTN-a i članka 101. ili članka 102. UFEU-a, utvrdi da nije došlo do narušavanja tržišnog natjecanja, o tome ne treba i ne smije meritorno odlučivati, već mora obustaviti postupak, kako to u ranije navedenoj presudi tumači Sud Europske unije.