Česta pitanja

1. Tko se smatra poduzetnikom u smislu odredaba ZZTN-a?

Poduzetnikom se smatraju trgovačka društva, trgovci pojedinci, obrtnici i druge pravne i fizičke osobe koje, obavljajući gospodarsku djelatnost, sudjeluju u prometu robe i/ili usluga. Odredbe ZZTN-a primjenjuju se odgovarajuće i na svaku pravnu i fizičku osobu koja na tržištu ostvari povremeni ili jednokratni promet robe i/ili usluga te na pravne i fizičke osobe sa sjedištem i prebivalištem u inozemstvu, ako njihovo sudjelovanje u prometu robe i/ili usluga proizvodi učinak na domaćem tržištu.

2. Protiv koga se može podnijeti inicijativa zbog povrede odredba ZZTN-a?

Inicijativa zbog povrede odredaba ZZTN-a može se podnijeti protiv svih osoba koje su kao adresati navedeni u odredbama ZZTN-a, u prvom redu protiv poduzetnika, udruženja poduzetnika te pravnih osoba čiji su osnivači ili imatelji udjela ili dionica država, odnosno jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave. ZZTN će se primjenjivati i na jedinice lokalne ili područne (regionalne) samouprave ili, primjerice, udruge kao pravne osobe koje nisu primarno osnovane radi stjecanja dobiti, ako jednokratno obavljaju gospodarsku djelatnost.

3. Je li Agencija uvijek dužna temeljem inicijative pokrenuti postupak utvrđivanja sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja?

Nije. Po primitku inicijative, Agencija prvo prikuplja podatke i obavijesti od poduzetnika o stanju na pojedinim tržištima te prije donošenja zaključka o pokretanju postupka, u svakom pojedinom slučaju nastoji postići ponovnu uspostavu učinkovitoga tržišnog natjecanja na mjerodavnom tržištu, ako je to u javnom interesu i nije riječ o značajnom sprječavanju, ograničavanju i narušavanju tržišnog natjecanja. Slijedom toga te svih podataka dostavljenih uz inicijativu, Agencija donosi zaključak o pokretanju postupka ocjene sporazuma radi utvrđivanja je li u konkretnom slučaju riječ o zabranjenom sporazumu ili o pokretanju postupka utvrđivanja zlouporabe vladajućeg položaja. Agencija može ocijeniti je li riječ o zabranjenom sporazumu ili zlouporabi vladajućeg položaja tek detaljnom pravnom i ekonomskom analizom, nakon dostave svih relevantnih podataka u svakom pojedinom slučaju.

4. Štite li odredbe ZZTN-a krajnjeg potrošača?

Da. Iako je primarni cilj i svrha zaštite tržišnog natjecanja osigurati ravnopravni položaj svih poduzetnika na tržištu, uslijed učinkovite provedbe zaštite tržišnog natjecanja korist ostvaruju i potrošači kroz niže cijene, veći izbor proizvoda i usluga, inovacijama, opskrbom potrebnim količinama proizvoda i usluga itd.

5. Na koji način Agencija postupa s podacima koji predstavljaju poslovnu tajnu poduzetnika?

Obveza je poduzetnika dostavljati Agenciji podatke koji predstavljaju poslovnu tajnu. Službenom odnosno poslovnom tajnom smatra sve ono što je kao službena tajna određeno zakonom ili drugim propisom, općim aktom ili drugim aktom poduzetnika te sve ono što su poduzetnici posebno označili kao poslovnu, odnosno službenu tajnu.
Sukladno čl. 51. ZZTN-a, predsjednik i članovi Vijeća te zaposlenici Agencije dužni su čuvati službenu tajnu bez obzira na način na koji su je doznali. Obveza čuvanja službene tajne traje i nakon prestanka rada u Agenciji.

6. Je li Agencija nadležna za nepravilnosti u postupcima javne nabave?

Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja nije nadležna za utvrđivanje sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja u postupcima javne nabave, budući da je isto uređeno posebnim propisima koji uređuju postupke javne nabave u nadležnosti drugih tijela – Uprave za javnu nabavu te Državne komisije za kontrolu postupaka javne nabave.
Međutim, Agencija može provesti postupak utvrđivanja sprječavanja, ograničavanja ili narušavanja tržišnog natjecanja zbog postojanja indicija da je u postupku javne nabave došlo do sklapanja zabranjenih sporazuma odnosno da je ponuda posljedica postupanja protivno propisima o zaštiti tržišnog natjecanja ili, ako je naručitelj kasnije postupajući na tržištu postupio protivno propisima o zaštiti tržišnog natjecanja.

7. Što su koncentracije i kako se ocjenjuju?

Koncentracija nastaje promjenom kontrole nad poduzetnikom na trajnoj osnovi koja se stječe pripajanjem ili spajanjem dva ili više neovisnih poduzetnika ili dijelova tih poduzetnika, stjecanjem izravne ili neizravne kontrole ili prevladavajućeg utjecaja poduzetnika nad drugim i to stjecanjem većine dionica ili udjela, ili stjecanjem većine prava glasa, ili na drugi način u skladu s odredbama Zakona o trgovačkim društvima i drugim propisima.

Koncentracije, spajanja, preuzimanja, širenja i jačanja poduzetnika nisu u načelu zabranjena. Dapače, ona mogu imati značajno pozitivne učinke na potrošače. Zabranjena je samo ona koncentracija poduzetnika za koju se, prema točno propisanim kriterijima, može utvrditi da može značajno narušiti tržišno natjecanje. Prilikom ocjene dopuštenosti koncentracije, Agencija će utvrditi njezine učinke na tržišno natjecanje te moguće zapreke pristupu tržištu, a osobito u slučajevima kada se koncentracijom stvara novi ili jača postojeći vladajući položaj sudionika koncentracije.

Konkretno, Agencija ocjenjujući dopuštenost koncentracije utvrđuje prije svega strukturu mjerodavnog tržišta, postojeće i moguće buduće konkurente na mjerodavnom tržištu, strukturu i izbor ponude i potražnje na tržištu te njihove trendove, cijene, rizike, ekonomske, pravne i ostale zapreke pristupu ili izlasku s tržišta, zatim položaj, tržišne udjele te ekonomsku i financijsku snagu poduzetnika na mjerodavnom tržištu, stupanj konkurentnosti sudionika koncentracije, moguće promjene u poslovanju sudionika koncentracije i alternativne izvore nabave za kupce koji nastaju kao posljedica koncentracije. Također, mjeri učinke koncentracije na druge poduzetnike ili na potrošače, kao što su primjerice kraći putovi distribucije, sniženje troškova transporta ili distribucije, specijalizacija u proizvodnji, tehnološke inovacije, sniženje cijena proizvoda i/ili usluga, i druge prednosti koje izravno proizlaze iz provedbe koncentracije i stvaraju dobrobit za potrošače.

Bitno je reći da se postupak ocjene koncentracije pokreće isključivo na osnovu prijave njezinih sudionika. Znači, na poduzetnicima je da prouče i primjene propis, a na Agenciji da ocijeni koncentraciju, prikupljajući podatke i objavom javnog poziva na koji se mogu očitovati svi zainteresirani, poduzetnici, strukovne udruge, udruge poslodavaca, udruge za zaštitu potrošača, svi koji na taj način upućuju na moguće značajne učinke koncentracije na njihovo poslovanje ili na tržišno natjecanje na navedenim tržištima.

U roku od tri mjeseca od pokretanja postupka ocjene Agencija ocjenjuje koncentraciju dopuštenom, uvjetno dopuštenom – ako se ispune određene mjere i uvjeti u određenim rokovima, ili ju pak ocjenjuje zabranjenom.

8. Kada postoji obveza prijave koncentracije Agenciji?

Sudionici koncentracije obvezni su Agenciji prijaviti svaku namjeru provedbe koncentracije ako su kumulativno ostvareni uvjeti prema kojima:

a) ukupan godišnji konsolidirani prihod svih poduzetnika sudionika koncentracije ostvaren prodajom robe i/ili usluga na svjetskom tržištu iznosi najmanje jednu milijardu kuna sukladno financijskim izvješćima za financijsku godinu koja je prethodila koncentraciji

b) pod uvjetom da najmanje jedan sudionik koncentracije ima sjedište i/ili podružnicu u Republici Hrvatskoj i ako ukupan prihod svakog od najmanje dva sudionika koncentracije, u Republici Hrvatskoj sukladno financijskim izvještajima iznosi najmanje 100.000.000 kuna, u financijskoj godini koja je prethodila koncentraciji.  

9. Pokreće li Agencija ocjenu koncentracije po službenoj dužnosti?

Kada se radi o koncentracijama, postupak po službenoj dužnosti Agencija pokreće samo ako je koncentracija provedena protivno rješenju Agencije kojim se ona ocjenjuje zabranjenom ili ako je provedena bez podnošenja obvezne prijave namjere koncentracije. U prvom slučaju nalaže ispunjenje određenih mjera kao što su prodaja ili prijenos stečenih dionica ili poslovnih udjela ili  zabrana ili ograničavanje prava glasa, prestanak zajedničkog pothvata ili drugih oblika kontrole i izriče upravno-kaznenu mjeru. U drugom slučaju, ako je provedena, a prethodno nije prijavljena, izriče upravno-kaznenu mjeru. Razumijevanje čitavog opisanog postupanja u slučaju koncentracija ključno je za ocjenjivanje dopuštenosti koncentracija. U ovom području tijelo za zaštitu tržišnog natjecanja nije „u lovu na preuzimanja“, kontrola koncentracija nije„fishing expedition“, nego je postupanje u skladu s kriterijima i pravilima koja na temelju jasnih parametara Agenciji daju ovlasti da ocjenjuje koncentracije po slovu zakona i ekonomskih, gotovo matematičkih analiza.

10. Što su tržišni udjeli i zašto su važni u propisima za zaštitu tržišnog natjecanja?

Tržišni udjel svakog poduzetnika koji djeluje na nekom mjerodavnom tržištu izračunava se na temelju njegovog tržišnog udjela u proizvodnji i/ili prodaji mjerodavnog proizvoda na mjerodavnom tržištu u određenom razdoblju (u pravilu, godišnje).

Tržišni udjel poduzetnika na određenom mjerodavnom tržištu izračunava se na temelju vrijednosti proizvodnje i/ili prodaje (izražene u kunama) i to uvijek bez PDV-a i rabata ili na temelju obujma (količine) proizvodnje i/ili prodaje (izražene u broju komada ili drugim mjernim jedinicama). Te podatke prikuplja Agencija u vlastitim predmetima istraživanja određenog mjerodavnog tržišta te u svakom pojedinačnom predmetu koji je pokrenut pred Agencijom iz područja zaštite tržišnog natjecanja: ocjena dopuštenosti koncentracije poduzetnika, ocjena sporazuma poduzetnika i utvrđivanje zlouporaba vladajućeg položaja poduzetnika. Podatke su Agenciji dužni dostavljati sami poduzetnici u okviru konkretnog predmeta, ali u prikupljanju podataka Agencija surađuje i s Hrvatskom gospodarskom komorom, Carinskom upravom te raznim gospodarskim udruženjima.

11. Kako se utvrđuje mjerodavno tržište?

Mjerodavno tržište određuje se kao tržište određene robe i/ili usluga koje su predmet obavljanja djelatnosti poduzetnika na određenom zemljopisnom području i to na način da se utvrdi njegova proizvodna dimenzija (mjerodavno tržište u proizvodnom smislu) i zemljopisna dimenzija (mjerodavno tržište u zemljopisnom smislu). Mjerodavno tržište utvrđuje se posebno za svaki konkretni slučaj.

12. Je li postojanje vladajućeg položaja na mjerodavnom tržištu suprotno propisima o zaštiti tržišnog natjecanja?

Ne. Samo postojanje vladajućeg položaja nije zabranjeno, no zabranjena je zlouporaba istoga. Naime, smatra se da poduzetnik s većom tržišnom snagom koji se nalazi u vladajućem položaju ima veću odgovornost u postupanju prema drugim sudionicima na tržištu.

13. Što je monopol i je li zabranjen?

Monopol je situacija u kojoj na tržištu djeluje samo jedan prodavatelj proizvoda ili usluge. Njegova snaga se očituje u mogućnosti da određuje cijene, a ne da ih formira prema drugima, pa mu takva pozicija omogućuje da postavi više cijene, manje proizvodi i zarađuje iznad normalne dobiti. Dakle, u situaciji monopola, potrošači su prisiljeni plaćati više cijene, a razlika ide u korist monopoliste umjesto kupca. No, takvi su monopoli rijetki. Međutim, u svakodnevnom žargonu, termin monopol se nesvjesno, uglavnom i pogrešno, izjednačava s pojmom vladajućeg položaja određenog poduzetnika na tržištu. Dakle, kad kažemo monopol ono na što mislimo je, u rječniku tržišnog natjecanja, vladajući položaj. Egzaktno dokazivanje vladajućeg položaja obuhvaća prije svega provođenje testa tržišne snage (izvora nabave, financijske snage, položaja na tržištu). Zato je termin monopol potrebno pažljivo upotrebljavati jednako kao i termin tržišni lider budući da pojam tržišni lider ne nosi uvijek negativne konotacije. Tržišni lider čak može stvarati i pozitivne učinke na tržištu – ne ukidati, već dapače, poticati tržišno natjecanje, stvarati ekonomije obujma, poticati inovativnost i tako snižavati cijene u interesu i u korist potrošača.

14. Što je kartel i zašto je zabranjen?­­­­­­­­­

Kartel je najčešća kolokvijalna inačica za zabranjeni horizontalni sporazum između poduzetnika koji su međusobni konkurenti na tržištu. Takav sporazum između poduzetnika koji posluju na istoj razni proizvodnje ili distribucije može biti formalan, (primjerice, ugovor ili jedna ugovorna odredba), ali i tajni dogovor kojeg odlikuje zajedničko postupanje čija je svrha isključivanje tržišnog natjecanja između sudionika sporazuma s ciljem da povećanjem cijena ostvare dodatni profit. Članovi kartela ponašaju se, dakle, kao članovi udruženja s istim ciljevima, a najčešće se dogovaraju o cijenama, dijele tržišta ili si dodjeljuju kupce ili lokacije na kojima će prodavati svoje proizvode ili usluge, dogovaraju rabate, definiraju opseg proizvodnje i čitavu djelatnost kojom se bave, dogovaraju svoje ponašanje i uvjete koje će postaviti u postupcima javne nabave, dijele profit, zatvaraju tržište za nove konkurente ili kombiniraju navedeno. U pravilu su karteli tajni jer su njihovi članovi uglavnom svjesni da svojim ponašanjem osiguravaju svoj opstanak kao grupe, izravno utječu na potrošače, držeći ih daleko od ponude koja bi bila raznolika, različitih cijena i kvalitete. Pravo tržišnog natjecanja smatra kartele izvorom najvećih i najdalekosežnijih posljedica na potrošače i ekonomiju u cjelini, zabranjuje ih i za njihove sudionike predviđa najstrože novčane kazne.

Kartel praktično djeluje kao kolektivni monopol koji krajnjim potrošačima onemogućava cjenovni izbor. Istovremeno, takvim se dogovorom uklanjaju tržišni mehanizmi koji bi inače prisiljavali sudionike kartela na troškovno efikasnije poslovanje, na stvaranje kvalitetnijih i cjenovno prihvatljivijih proizvoda itd. Štoviše, ovakav dogovor donosi neopravdanu dobit onim članovima kartela čiji su troškovi ispod troškova najneefikasnijeg među njima. Iz prakse Agencije poznati su primjeri otkrivanja kartela autobusnih prijevoznika, pekara, prodavatelja uredskog materijala, auto-škola, upravitelja stambenih zgrada i novinskih nakladnika.

15. Što su vertikalni sporazumi?­­­­­­­­­ Jesu li oni zabranjeni?

Za razliku od kartela (zabranjenih horizontalnih sporazuma) gdje sporazume sklapaju poduzetnici koji djeluju na istoj razini proizvodnje ili distribucije, vertikalni sporazumi između poduzetnika koji ne djeluju na istoj razini proizvodnje ili distribucije, također mogu sadržavati tzv. vertikalna ograničenja odnosno odredbe koje ne mogu biti opravdane sa stajališta propisa o tržišnom natjecanju. Takve odredbe, primjerice, ograničavaju poduzetnika kupca da slobodno određuje prodajnu cijenu proizvoda kojima ga opskrbljuje dobavljač. To, međutim, ne isključuje dopuštenu mogućnost da dobavljač odredi maksimalnu cijenu ili preporuči prodajnu cijenu, pod uvjetom da to nisu  fiksne ili minimalne prodajne cijene, koje bi bile rezultat izvršenog pritiska ili poticaja primjerice od strane dobavljača. Nadalje, dozvoljeno je cijenu za daljnju prodaju (veleprodajnu cijenu) određivati na način da ista ovisi o odobrenom rabatu koji se određuje u odnosu na količinu nabavljene robe. No, pri tome dobavljač ne smije primjenjivati nejednake uvjete na istovrsne poslove s različitim poduzetnicima jer time neke od njih dovodi u nepovoljniji položaj u odnosu na konkurenciju.  Najčešči primjeri takvih sporazuma iz prakse Agencije su oni iz sektora distribucije i servisiranja motornih vozila, primjerice, Agencija protiv Euro rent sport, Adria lada itd.

16. Koje cijene su sporne sa stajališta propisa o zaštiti tržišnog natjecanja?

Sa stajališta propisa o zaštiti tržišnog natjecanja sporne su fiksne ili minimalne cijene koje su rezultat izvršenog pritiska ili poticaja od bilo koje strane u sporazumima/ugovorima. Određivanje minimalnih ili fiksnih prodajnih cijena u ugovorima o prodaji predstavlja vertikalno ograničenje sporazuma. Dopušteno je da dobavljač odredi maksimalnu prodajnu cijenu ili preporuči prodajnu cijenu.

17. Što su dampinške cijene i jesu li suprotne propisima o zaštiti tržišnog natjecanja?

Problem «dampinga» uređen je Zakonom o trgovini te se propisi o tržišnom natjecanju ne bave ovom vrstom cijena. Naime, svaka jeftinija prodaja na tržištu ne znači u isto vrijeme i ograničavanja tržišnog natjecanja. Sa stajališta zaštite tržišnog natjecanja sličnost sa dampinškim cijenama imaju jedino tzv. predatorske cijene koje nameću poduzetnici u vladajućem položaju na tržištu, a koje kratkoročno podrazumijevaju gubitke (ispod razine troškova) kako bi se omogućila eliminacija konkurenata s ciljem da se dugoročno omogući naplaćivanje viših cijena. Važno je naglasiti da je pretpostavka za vođenje postupka utvrđivanja primjene predatorskih cijena ta da se poduzetnik nalazi u vladajućem položaju.

18. Kada primjena popusta u cijenama predstavlja zlouporabu vladajućeg položaja?

Sa stajališta tržišnog natjecanja zabranjena je primjena popusta u cijenama čija je visina uvjetovana prethodno ostvarenim prometom u određenom, duljem vremenskom razdoblju i obvezom kupca da proizvode nabavlja isključivo od određenog proizvođača ili dobavljača (tzv. popusti vjernosti) i popusti koji ovise o količini buduće ostvarene prodaje od strane kupca u određenom, dužem vremenskom razdoblju (tzv. ciljani popusti). Takvi popusti imaju za posljedicu jačanje vladajućeg položaja proizvođača ili dobavljača time što se kupci radi ostvarivanja popusta vezuju isključivo uz ovog proizvođača ili dobavljača, a dovode i do zatvaranja tržišta potencijalnim tržišnim takmacima. Za razliku od toga, tzv. količinski popustikoji se dodjeljuju po pojedinim narudžbama, ukoliko su transparentni, uobičajeni i dopušteni, u pravilu su sukladni propisima o tržišnom natjecanju jer imaju opravdanje u smanjenju troškova proizvodnje ili distribucije te se javljaju kao rezultat uštede zbog narudžbe veće količine proizvoda ili usluga.

19. Može li Agencija sankcionirati praksu utvrđivanja cijena pojedinih usluga unutar strukovnih/cehovskih udruženja?

Može. Odluke udruženja poduzetnika kojima se utvrđuju cijene mogu predstavljati zabranjeni sporazum, a sudionicima takvih sporazuma mogu se izreći upravno-kaznene mjere. Potrebno je razlikovati dva različita slučaja: postupanje udruženja poduzetnika temeljem izričitih zakonskih ovlasti te postupanje koje ovisi isključivo o volji samog udruženja poduzetnika i koje ne proizlazi iz zakonskih odredbi.

Ukoliko zakonom nije navedena ovlast određenog udruženja poduzetnika da utvrđuje cijene proizvoda/usluga svojih članova, svako utvrđivanje cijena u takvom slučaju, a posebice utvrđivanje minimalnih ili fiksnih cijena, u suprotnosti je s propisima o zaštiti tržišnog natjecanja. S druge strane, ukoliko je zakonskim odredbama propisana ovlast pojedinog udruženja poduzetnika da utvrđuje cijene proizvoda/usluga svojih članova, takvo postupanje ne predstavlja zabranjeni sporazum s aspekta hrvatskih propisa o zaštiti tržišnog natjecanja. Pri tome je potrebno naglasiti kako udruženja poduzetnika smiju utvrđivati minimalne ili fiksne cijene samo onda kad je takva ovlast izričito navedena u zakonskim odredbama koje uređuju djelokrug i ovlasti tog udruženja poduzetnika.

Međutim, čak i u slučajevima kad zakonske odredbe omogućavaju udruženjima poduzetnika da utvrđuju cijene Agencija može direktno primijeniti odredbe pravne stečevine EU koje uređuju područje zaštite tržišnog natjecanja te zabraniti daljnju primjenu tih zakonskih odredbi ako utvrdi da se njima krše pojedine odredbe Ugovora o funkcioniranju Europske unije.

20. Regulira li Agencija odnose s dobavljačima odnosno uvjete plaćanja?

Agencija ne regulira uvjete plaćanja niti odnose s dobavljačima. Od listopada 2012. to područje djelomično uređuje Zakon o  financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi koji, između ostaloga, utvrđuje  rokove ispunjenja novčanih obveza poduzetnika. Poduzetnici mogu ugovorom dogovoriti rok ispunjenja novčanih obveza do 60 dana. Ako poduzetnici nisu ugovorom posebno ugovorili rok podmirenja novčanih obveza, smatra se da on iznosi 30 dana od dana izdavanja računa. Iznimno, moguće je dogovoriti i duži rok, do 360 dana, ali uz uvjet da se vjerovniku izda instrument osiguranja tražbina (hipoteka, fiducija, zadužnica) koji ima učinak ovršne isprave. Za kršenja pojedinih odredbi ovog zakona predviđene novčane kazne iznose od 10.000 do čak 1,000.000 kuna. Ovim zakonom također je određena posebna naknada u paušalnom iznosu od 300 kuna koju dužnik mora platiti vjerovniku zakasni li s ispunjenjem novčanih obveza. Na navedenu naknadu vjerovnik ima pravo bez obzira na to je li zbog dužnikova zakašnjenja u podmirenju obveze pretrpio kakvu štetu ili ne.

21. Što su paralelni uvoz i pasivna prodaja i jesu li dopušteni?

Paralelni uvoz je uvoz proizvoda proizvedenih korištenjem licencije (patenta) i obilježene žigom davatelja patenta u zemlju u kojoj već djeluje primatelj licencije (patenta) koji proizvodi i prodaje istu vrstu licenciranih proizvoda obilježenih istim  žigom. Drugim riječima, to je trgovina proizvodima koja se odvija izvan distribucijskog područja utvrđenog ugovorom o licenciji između proizvođača ili trgovca na veliko i trgovca na malo. Koristeći vlastite distribucijske sustave i razlike u ponašanju potrošača/kupaca u  pojedinim državama, poduzetnici mogu utvrditi različite cijene za iste proizvode u  različitim državama. Poduzetnici koji se bave paralelnim uvozom kupuju proizvode u zemljama gdje su oni jeftiniji i prodaju ih u zemljama u kojima je cijena tih proizvoda viša. Ako na nekom području niti jedan poduzetnik nema sklopljen ugovor o licenciji za neki proizvod, dakle ako ne postoji tzv. paralelna licencija ili paralelni patent, nije dopušteno ugovarati zabranu uvoza tog proizvoda na to područje.

Aktivna prodaja je aktivno odnosno izravno nuđenje proizvoda/usluga individualnim kupcima  ili skupini kupaca na području na kojem prema ugovoru isključivo pravo prodaje ima drugi poduzetnik/distributer. Aktivna se prodaja obavlja kroz posjete kupcima, izravnim dopisima, oglašavanjem u medijima ili drugim promotivnim akcijama iz kojih je jasno vidljivo da distributer želi prodavati upravo na «tuđem» području, odnosno da se obraća upravo «tuđim» kupcima. Značaj aktivne prodaje ima i otvaranje skladišta ili distribucijskog centra na teritoriju na koje isključivo pravo prodaje ima drugi poduzetnik. Oglašavanje  odnosno prodaja proizvoda putem Interneta se načelno ne smatra se aktivnom prodajom.

Pasivno nuđenje proizvoda/usluga podrazumijeva odgovor na zahtjeve kupaca za isporuku roba ili usluga s područja na kojem prema ugovoru isključivo pravo prodaje ima drugi poduzetnik/distributer. Odgovor na zahtjeve kupaca ne smije biti posljedica izravne aktivne prodaje (nuđenja) proizvoda/usluga individualnim kupcima. Ono može biti posljedica oglašavanja  namijenjenog kupcima izvan isključivog područja drugog poduzetnika/distributera, ali je  to oglašavanje doprlo i do kupaca na «tuđem» teritoriju. Naime, svakom je distributeru dopušteno oglašavanje odnosno prodaja proizvoda putem Interneta. Takvo se oglašavanje odnosno prodaja načelno ne smatra aktivnim nuđenjem.

Sa stajališta tržišnog natjecanja, ugovaranje zabrane aktivne i pasivne prodaje predstavlja teško ograničenje tržišnog natjecanja jer može dovesti do apsolutne teritorijalne zaštite pojedinih distributera. Apsolutna teritorijalna zaštita omogućuje takvom distributeru stvaranje vladajućeg položaja na tržištu i određivanje visokih cijena iznad kompetitivne cijene. Međutim, ukoliko je riječ o paralelnom uvozu proizvoda putem pasivne prodaje na istom zemljopisnom području na kojem već djeluje isključivi distributer za istu vrstu proizvoda, tada je sa stajališta propisa o zaštiti tržišnog natjecanja dopušten paralelni uvoz.

22. Kakav je odnos zaštite prava intelektualnog vlasništva i zaštite tržišnog natjecanja?

ZZTN nema odredbe koja direktno uređuje pitanje prava intelektualnog vlasništva. U članku 11. ZZTN kojim se uređuju uvjeti za skupna izuzeća sporazuma, navode se i sporazumi o transferu tehnologije, o licenci i oknow-howu. Međutim, podzakonskim propisima o pravu tržišnog natjecanja u RH, podredno se javljaju pitanja prava intelektualnog vlasništva. Primjerice, Uredba o skupnom izuzeću sporazuma o prijenosu tehnologije primjenjuje se na ugovore o licenci i druge sporazume koji sadrže prava intelektualnog vlasništva koji su izravno povezani s proizvodnjom predmeta ugovora. Do sukoba između prava tržišnog natjecanja i prava intelektualnog vlasništva dolazi najčešće u primjeni nacionalnih propisa o zaštiti žiga i propisa o pitanjima zaštite tržišnog natjecanja, kod paralelnog uvoza proizvoda zaštićenih žigom. Poduzetnici svoje proizvode zaštićuju žigom, te time štite odnosno zatvaraju nacionalni teritorij od uvoza. No, analiza odluka Europske komisije te presude europskih sudova u kojima je obrađen institut zlouporabe vladajućeg položaja odbijanjem ustupanja licencije ukazuje na zaključak kako europska praksa kontinuirano odražava ideju o vrlo restriktivnom pristupu intervenciji prava tržišnog natjecanja u intelektualno vlasništvo, ograničavajući se na usko područje omeđeno nedostacima harmonizacije nacionalnih prava o intelektualnom vlasništvu.

23. Kako Agencija određuje visinu upravno-kaznene mjere?

Prilikom određivanja visine upravno-kaznene mjere Agencija primjenjuje dvostupanjsku metodologiju izračuna upravno-kaznene mjere na način da se utvrđuje osnovni iznos upravno-kaznene mjere za poduzetnika, a zatim se tako utvrđeni iznos smanjuje ili povećava ovisno o utvrđenim olakotnim i/ili otegotnim okolnostima kao što su težina povrede, vrijeme trajanja povrede i posljedice te povrede za druge poduzetnike na tržištu i potrošače. Prihod poduzetnika na osnovu kojeg se izračunava osnovni iznos upravno-kaznene mjere predstavlja vrijednost prodaje robe i/ili usluga koji je poduzetnik ostvario isključivo od obavljanja djelatnosti na mjerodavnom tržištu na kojem je Agencija utvrdila povredu ZZTN-a i to tijekom posljednje poslovne godine u kojoj je poduzetnik povrijedio Zakon, odnosno posljednje godine za koju postoje zaključena financijska izvješća. Agencija će osnovni iznos upravno-kaznene mjere izračunati određujući primjerenu visinu postotka od prihoda poduzetnika, a visina postotka ovisi o težini povrede ZZTN-a te dobiveni iznos pomnožiti s brojem godina trajanja povrede. Postotak od prihoda se u pravilu utvrđuje u visini do najviše 30 posto prihoda poduzetnika, dok se u slučaju kartelnih sporazuma, udio prihoda poduzetnika u pravilu utvrđuje u gornjem dijelu raspona. Nakon što utvrdi osnovni iznos upravno-kaznene mjere, Agencija taj iznos može smanjiti ili povećati ukoliko utvrdi postojanje olakotnih i/ili otegotnih okolnosti, a sudionici kartelnih sporazuma koji ispunjavaju uvjete za oslobođenje ili umanjenje upravno-kaznene mjere mogu se u potpunosti osloboditi od plaćanja upravno kaznene mjere odnosno može im se umanjiti plaćanje iste. Konačni iznos tako utvrđene upravno-kaznene mjere ni u kojem slučaju ne može prelaziti 10 posto vrijednosti ukupnoga prihoda koji je poduzetnik ostvario u posljednjoj godini za koju postoje zaključena godišnja financijska izvješća.

24. Može li Agencija nenajavljene pretrage provoditi u privatnim prostorijama?

Da. Agencija je ovlaštena provesti nenajavljenu pretragu stana ili druge prostorije koja ima istu, sličnu ili povezanu namjenu članova Uprave i radnika poduzetnika protiv kojeg je pokrenut postupak ili drugih osoba, ukoliko postoji osnovana sumnja da se poslovne knjige i/ili druga dokumentacija koja se odnosi na postupak koji se vodi u Agenciji, nalaze u tim prostorijama. U tom slučaju, nenajavljenoj pretrazi obvezno moraju nazočiti i dvije punoljetne osobe kao svjedoci.

25. Je li postupak provođenja nenajavljene pretrage vremenski ograničen?

U načelu nije. Međutim, kako bi sama pretraga bila što manje otegotna za redovno poslovanje poduzetnika kod kojeg se ista provodi, Agencija će pretragu nastojati obaviti unutar jednog dana i to po mogućnosti za vrijeme redovnog radnog vremena poduzetnika. U slučaju da nenajavljenu pretragu nije moguće obaviti u jednom danu, pretraga se može nastaviti slijedeći dan.

26. Što je paralelna nadležnost i može li Europska komisija voditi postupke protiv hrvatskih poduzetnika?

U Hrvatskoj kao državi članici EU izravno se primjenjuju odredbe pravne stečevine koje uređuju područje zaštite tržišnog natjecanja EU-a, odnosno članci. 101. i 102. Ugovora o funkcioniranju EU (UFEU). Praktično, to znači da hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao nadležno tijelo, uz odredbe domaćeg ZZTN-a, primjenjuje i odredbe pravne stečevine o zabranjenim sporazumima i zlouporabama vladajućeg položaja, kada je riječ postupanjima poduzetnika koji imaju učinak na trgovinu između Republike Hrvatske i država članica EU-a. Istovremeno, Europska komisija (EK) također dobiva ovlast za vođenje postupaka protiv hrvatskih poduzetnika koji svojim ponašanjem na tržištu krše odredbe članaka 101. i 102. UFEU ili su sudionici koncentracija od interesa za EU.

Paralelna nadležnost podrazumijeva uspostavu  suradnje između AZTN kao nacionalnog tijela za zaštitu tržišnog natjecanja s istim takvim tijelima u drugim državama članicama i EK kroz Europsku mrežu tih tijela (ECN). Suradnja je obvezna, a, između ostaloga, obuhvaća razmjenu informacija o postupcima koji se vode protiv poduzetnika za koje se sumnja da sklapaju zabranjene sporazume ili zlouporabljuju vladajući položaj odnosno krše odredbe članaka 101. i 102., provedbu zajedničkih nenajavljenih pretraga ili pružanje pomoći u provođenju pretraga, kao i provedbu pretraga u ime i za račun EK ili nekog tijela države članice. Ujedno, obveza je AZTN da prije donošenja konačne odluke u postupku koji vodi temeljem članaka 101. i 102. UFEU o tome izvijesti EK, te da u slučaju ako je EK već pokrenula postupak u istom predmetu,  obustavi daljnje vođenje tog postupka.