Zakonsko uređenje nepoštenih trgovačkih praksi

Iako se problemi vezani uz nepoštene trgovačke prakse općenito mogu pojaviti (i pojavljuju se) u svim oblicima trgovine, taj je problem kao naročito zabrinjavajući prepoznat upravo u lancu opskrbe hranom.

Prije svega, na jedinstvenom tržištu Europske unije sve je izraženija koncentracija i vertikalna integracija poduzetnika. Konkretno, kroz procese preuzimanja, spajanja i pripajanja stvaraju se trgovački lanci izuzetno velike tržišne snage. Takva kretanja rezultirala su strukturnim promjenama, naročito u lancu opskrbe hranom. Riječ je o stvaranju ekonomskih neravnoteža u pojedinačnim, vertikalnim trgovinskim odnosima koje su posljedica znatno različitih razina pregovaračke snage poduzetnika koji djeluju u opskrbnom lancu.

Europska komisija se problemom tih neravnoteža počela intenzivno baviti još 2008. godine, temeljito analizirala stanje u tom segmentu, sastavila izvješće, te, konačno, 2014. godine dala odgovarajuće preporuke za rješavanje toga problema u obliku Komunikacije prema Europskom parlamentu i Vijeću.

Lanac opskrbe hranom složeni je vertikalni lanac u kojem sudjeluju proizvođači, otkupljivači, prerađivači i trgovci prehrambenim i poljoprivrednim proizvodima te drugi dionici koji su za taj lanac vezani pružanjem uslužnih djelatnosti. Krajnja točka toga lanca je potrošač.

Nekoliko činjenica opisuje značaj toga lanca za jedinstveno tržište EU:

– kroz taj se kanal stanovništvo opskrbljuje hranom i pićem te stoga ima svakodnevni utjecaj na sve potrošače u EU

– opskrba hranom čini čak 14 posto proračuna prosječnog kućanstva u EU

– u tom je lancu u EU (izravno ili neizravno) zaposleno više od 47 milijuna ljudi – u značajnom dijelu u malim i srednje velikim poduzetnicima.

– ukupna vrijednost tog tržišta u EU iznosi 1,05 trilijuna eura što predstavlja 7 posto bruto društvenog proizvoda EU

– otprilike 20 posto ukupne proizvodnje hrane i pića u EU sudjeluje u prekograničnoj trgovini između država članica

– najmanje 70 posto ukupnog izvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda država članica namijenjeno je ostalim članicama EU

Budući da je hrvatsko tržište opskrbe hranom postalo dijelom jedinstvenog tržišta, trendovi i poslovne strukture u trgovini se s europskog tržišta prenose na oblikovanje lanaca opskrbe hranom u Hrvatskoj. Nažalost, na hrvatsko se tržište prenose i nepoštene trgovačke prakse.

Agencija je stoga na potrebu donošenja posebne regulacije te problematike ukazala još 2014.

Na koncu je Hrvatska tijekom 2016. godine prihvatila preporuke Europske komisije i odlučila to područje regulirati donošenjem Zakona o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom.

Zakon nepoštene trgovačke prakse definira kao ugovorne odredbe i trgovačke običaje koje otkupljivač, prerađivač ili trgovac koristeći svoju značajnu pregovaračku snagu nametne dobavljaču, suprotno načelima savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana, jednake vrijednosti činidaba i dobroj poslovnoj praksi u proizvodnji i trgovini poljoprivrednim ili prehrambenim proizvodima.

Dakle, Zakon se odnosi isključivo na trgovinu poljoprivrednim i prehrambenim proizvodima.

Pojam značajne pregovaračke snage vezuje se uz pragove ostvarenog ukupnog godišnjeg prihoda. Tako će se smatrati da značajnu pregovaračku snagu ima:

trgovac koji je ostvario ukupni prihod iznad 100 milijuna kuna;

otkupljivač ili prerađivač koji je ostvario ukupni prihod iznad 50 milijuna kuna;

U ukupni prihod uračunava se i prihod svih povezanih društava ostvaren u Hrvatskoj, ali se ne uračunava prihod ostvaren između društva unutar grupe.

U bitnome, sukladno preporukama Komisije, Zakon regulira četiri glavna oblika nepoštenih trgovačkih praksi:

nepropisno ili nepošteno prebacivanje troškova ili poduzetničkih rizika na drugu ugovornu stranu;

– zahtijevanje od druge ugovorne strane pogodnosti za uslugu koja nije povezana s tom pogodnošću ili za uslugu koju uopće nije   izvršila;

– jednostrana ili retroaktivna izmjena ugovora (osim ako je tako ugovoreno uz poštene uvjete);

– jednostrani raskid ugovora na nepošten način ili prijetnja raskidom ugovora;

Međutim, u odnosu na preporuke Komisije i rješenja primijenjena u drugim državama članicama koji uređuju samo odnose između dobavljača poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i trgovaca, hrvatski Zakon značajno proširuje krug adresata.

Adresati hrvatskog Zakona su svi sudionici u proizvodnji, preradi i trgovini poljoprivrednim ili prehrambenim proizvodima i to:

– primarni proizvođači;

– otkupljivači;

– prerađivači (kada se pojavljuju kao otkupljivači za potrebe vlastite proizvodnje);

– trgovci na veliko;

– trgovci na malo;

Iako razlikuje ugovore između primarnog proizvođača i otkupljivača ili prerađivača od ugovora između dobavljača i trgovca, u oba slučaja Zakon, pod prijetnjom ništetnosti, propisuje da obvezni pisani oblik i obvezni sadržaj ugovora, a naročito:

– nabavna cijena ili način određivanja cijene;

– uvjeti i rokovi plaćanja proizvoda koji ne mogu biti duži od 60 dana;

Zakon predviđa i obvezu izdavanja računa ili otkupnog bloka za svaku isporuku;

Opći uvjeti poslovanja moraju biti jasni i razumljivi i ne smiju sadržavati odredbe koje se smatraju nepoštenim trgovačkim praksama.

Zakon taksativno nabraja neke oblike nepoštenih trgovačkih praksi koje provode otkupljivači i prerađivači (ali ne i trgovci!) od kojih su značajne:

– uvjetovanje sklapanja ugovora prihvaćanjem kompenzacije;

– naplata naknade dobavljaču za kalo, rastep, lom i krađu proizvoda nakon isporuke

proizvoda;

– nametanje obveze dobavljaču da ne prodaje drugima po nižim cijenama;

Osim toga, Zakon nabraja još 24 oblika nepoštenih praksi specifičnih isključivo za trgovce u obliku naplate različitih naknada, primjerice:

– za uvrštavanje i smještaj proizvoda na policama (osim ako dobavljač izričito traži poseban smještaj);

– za proširenje i preuređenje prodajne mreže trgovca;

– za marketinške i promidžbene usluge trgovca;

– za zbrinjavanje neprodanih proizvoda i proizvoda kojima je istekao rok;

– za istraživanje tržišta;

Osim toga, trgovcima se zabranjuje:

– uvjetovanje sklapanja ugovora kompenzacijom;

– prebacivanje rizika poslovanja na dobavljače (u obliku naknade za kalo, rastep, lom, krađu proizvoda ili naknade          za novčane i ostale kazne izrečene trgovcu);

– prodaja vlastite robne marke ispod cijene proizvodnje;

– obveza sudjelovanja u dodatnim sniženjima ili učestalim akcijama;

Ovlast za implementaciju Zakona dana je Agenciji za zaštitu tržišnog natjecanja. Agencija pokreće postupak po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke. Na postupak se primjenjuje Zakon o općem upravnom postupku, dok se na izricanje upravno-kaznenih mjera primjenjuju postupovne odredbe ovoga Zakona.  Ispitni postupak se provodi prema odredbama Zakona o općem upravnom postupku. U tom će postupku, uz sudjelovanje stranke, Agencija izvesti sve potrebne dokaze i utvrditi je li došlo do nametanja nepoštenih trgovačkih praksi.

Pritom je Agencija ovlaštena zahtijevati pisana očitovanja, ugovore, dokumentaciju i druge podatke ne samo od stranaka u postupku, već i od pravnih ili fizičkih osoba koje nemaju položaj stranke u postupku te zadruga, strukovnih ili gospodarskih interesnih udruženja, komora i udruga potrošača.

Ako na temelju rezultata ispitnog postupka utvrdi da je došlo do povrede Zakona, Agencija će stranci dostaviti Obavijest o utvrđenom činjeničnom stanju i obavijestiti je o sadržaju odluke Vijeća za zaštitu tržišnog natjecanja. Uz Obavijest, stranci će biti dostavljen poziv na glavnu raspravu.

Agencija postupak okončava donošenjem jedinstvenog rješenja kojim se utvrđuje povreda Zakona i izriče upravno-kaznena mjera.Rok za donošenje rješenja je 60 dana od dana kada Agencija utvrdi sve relevantne činjenice.

Sudska zaštita je osigurana kroz mogućnost tužbe kojom se pokreće upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. Sporovi pred nadležnim upravnim sudovima su žurni.

Međutim, predviđena je i mogućnost da stranka protiv koje se vodi postupak Agenciji samoinicijativno predloži preuzimanje obveze otklanjanja utvrđenih nepoštenih trgovačkih praksi. Takav prijedlog stranka može dati u roku od 40 dana od pokretanja postupka. Agencija će ocijeniti jesu li predložene mjere dostatne za otklanjanje nepoštenih trgovačkih praksi, uzimajući u obzir težinu, opseg i vrijeme trajanja povrede. Ako predložene mjere ocijeni prihvatljivima, donijet će privremeno rješenje kojim se mjere prihvaćaju i postaju obvezujuće za stranku koja mora dostaviti dokaze o njihovom izvršenju. Nakon dostave dokaza o izvršenju mjera, Agencija će rješenjem obustaviti postupak. Ako ocijeni da predložene mjere nisu prihvatljive ili stranka ne dostavi dokaze o izvršenju mjera, Agencija će o tome obavijestiti stranku i nastaviti s postupkom.

Za kršenje Zakona predviđeno je izricanje upravno-kaznenih mjera. S obzirom na težinu i značaj povrede Zakon razlikuje i taksativno nabraja upravno-kaznene mjere:

– za teške povrede,

– za lakše povrede,

– za ostale povrede;

 I kod upravno-kaznenih mjera za lakše povrede Zakon propisuje različite najviše iznose ovisno o tome je li riječ o pravnoj ili fizičkoj osobi, ali posebno naglašava da je riječ o upravno-kaznenim mjerama koje se mogu izreći samo osobama koje imaju položaj stranke u postupku.

Tako maksimalni iznos za tešku povredu za stranku u postupku:

– za pravnu osobu iznosi 3,500.000 kuna

– za fizičku osobu iznosi 1,500.000 kuna.

Maksimalni iznos za lakše povrede za stranku u postupku:

– za pravnu osobu iznosi 1,000.000 kuna

– za fizičku osobu iznosi 500.000 kuna.

Za ostale povrede koje počini osoba koja ne postupi po zahtjevu Agencije, a nije stranka u postupku predviđen je maksimalni iznos upravno-kaznene mjere:

– za pravnu osobu od 100.000 kuna,

– za fizičku osobu od 25.000 kuna.

Pri izricanju upravno-kaznene mjere Agencija uzima u obzir sve olakotne i otegotne okolnosti, kao što su težina, opseg i trajanje povrede te posljedice povrede za dobavljače.

Relativna zastara za utvrđivanje povrede i izricanje upravno-kaznene mjere nastupa protekom 5 godina, a apsolutna zastara nastupa protekom roka od 10 godina od dana počinjenja povrede.

Zakon će stupiti na snagu osmoga dana od objave u Narodnim novinama. Međutim, budući da Zakon propisuje da trgovci, otkupljivači i prerađivači ugovore s dobavljačima prehrambenih i poljoprivrednih proizvoda moraju uskladiti sa Zakonom do 31. prosinca 2017., a s obzirom da Zakon tek ulazi u zakonodavnu proceduru, realno je za pretpostaviti da će vrijeme koje će preostati od stvarnog dana stupanja Zakona snagu do krajnjeg roka biti prekratko za kvalitetno usklađivanje ugovora sa Zakonom.

Naime, riječ o stotinama (ako ne i tisućama sklopljenih ugovora) čija izmjena zahtijeva i određeno vrijeme za pregovore. Osim toga, i Agenciji treba određeno vrijeme za organizacijsku prilagodbu. Iako je Agencija predložila pragmatičnu odredbu o usklađivanju ugovora u roku od 6 mjeseci po stupanju Zakona na snagu, taj prijedlog ipak nije usvojen.

Kakvi će biti stvarni učinci provedbe Zakona tek će se vidjeti, budući da će Ministarstvo poljoprivrede nakon dvije godine provesti njihovu naknadnu procjenu.